Matica Boke u saradnji sa Centrom za kulturu u nedjelju 21. avgusta sa početkom u 20 časova u galeriji Ljetnjikovca Buća priređuje promociju monografije i izložbe radova „Ivan Knežević – Crteži“.
Ivan Knežević rođen je u grbaljskom selu Pobrđe 1949.godine. Pedagošku Akademiju završio je u Nikšiću 1972. godine uklasi prof. Nikole Gvozdenovića. Životni poziv vodio ga je do Sokoca, Kupresa i Zenice, gdje je gradiokarijeru likovnog pedagoga. Izlagao je na grupnim izložbama u Zenici. Prva značajnija samostalnaizložba bila mu je u Tivtu, aprila1986. godine. Učestvovao je na mnogobrojnim samostalnim i grupnimizložbama širom Crne Gore iSrbije, a najznačajnije su u Kotoru (galerija „Dekatera“, Centar zakulturu), Tivtu (Centar za kulturu),Herceg Novom (galerija „Katurić“),Beogradu (Dom omladine).
Novi izdavački projekat Matice Boke koji je finansijski podržao Porto Montenegro na 96 strana donosi opus Kneževićevih crteža, kao i osvrte akademskog slikara Ljubomira Popadića, Vesne Barbić i Željka Komnenovića. Monografiju su na njemački jezik prevele Katarina i Ljubica Knežević, dizajn potpisuje Novica Zečević.
Na promociji monografije govoriće predsjednik UO Matice Boke, Željko Komnenović, Vesna Barbić, Mirko Kovačević i Ivan Knežević. Muzički dio programa na harmonici će uobličiti, Boško Tujković.
„Tragajući za objašnjenjem pojave košmarnih vizija u svojim snovima, slikar Ivan Knežević se odlučuje da to ne uradi bojom i četkicom, nego linijom i crtežom. Suštinski se odlučuje za taj iskreniji vid izražavanja, svjesno nagoneći ruku da tka linije, prateći trag kojim je nedavno prolazio sanjajući paralelne svijetove onostranog i neobjašnjivog. Linijom nas uvlači u tajanstvene lavirinte prepune grotesknih muških i ženskih figura, razapetih i pobacanih u neredu, zglobova uvezanih trakama zategnutim za klasične stubove. Ali, ta linija nije nit konca kojim bi mogli da se vratimo iz mračnih Minotaurovih hodnika gdje nas čeka strah od prisutnosti mitološkog čudovišta. Osuđeni da je pratimo , zalazimo sve dublje u mrak njegovih snova provlačeći se između izvješanih tijela bivših ljudskih bića, saginjemo se da nas ne dodirnu led i jad njihovih očajno raširenih udova. Otvaramo širom oči svjesni, da se taj put koji pratimo proteže u beskonačno ponavljanje nečega nedosanjanog, nečega što samo prati sanjanje i šapuće nam nerazumljive riječi kojima nas pozivaju da idemo dalje“, zapisao je o crtežima Ivana Kneževića u ovoj monografiji, Ljubomir Popadić.