Koncept i režija: Dino Mustafić

Scenograf: Petya Stoykova i Svetoslav Kokalov

Kostimograf: Lejla Hodžić

Kompozitor: Vladimir Pejković

Asistent reditelja: Luka Jovanov

 

Igraju: Mirjana Karanović, Boris Isaković, Ermin Bravo, Snežana Bogićević i Slaven Došlo

Riječ reditelja

Pred nama je zanimljivo scensko istraživanje mehanizma tranzicije koji je počeo u zločinu i donio profit odabranim. Takav moralni relativizam nije podnošljiv. Pojedinačno i kolektivno ostali smo zaglibljeni između revolucije koja se nije desila i evolucije koja neće doći. To stvara negativne emocije bijesa i mržnje, društvo bez demokratije, koje kreira svijet poslušnih pragmatika, ljude bez saosjećanja i poštenja. To je zastrašujući poslovni i politički deal đželata i žrtve, potpisan i ovjeren od nove društvene elite.

Tako se pojam i shvatanje tranzicije u glavama nove “elite“ i njenom marketinškom djelovanju pretvorio u svojevrsnu „kantu za smeće“, u koju se trpa sve što u ovim novostvorenim uvjetima ne valja, što nije u skladu s političkim normama ili Božjim pretpostavkama. Čim neko misli drugačije, ako nije spreman da se prilagodi, šutira se u kante za smeće – i stvar bezbrižno „hoda dalje“. Kritičko mišljenje je remetilački faktor novokompiranih država u kojem dominira egzistencijalni strah kao nezaobilazna posljedica zaoštrenih društvenih pritisaka, ekonomske i socijalne nesigurnosti. Taj strah koji se stalno primjenjuje kao dnevno-politička praksa kroz metode nepravne države, sa logikom sve se može kupiti  prodati, a čovjek je najjeftinija roba,  činjenica je na koju smo svi pristali i prihvatili je kao istorijski ili zli usud.

Ovo je samo jedna priča o čovjeku sa moralnim integritetom koji nije preživio tranziciju.

Novo doba je groblje etičkog idealizma.

Dino Mustafić

 

Riječ autora

Stvari su se promenile. Možda bespovratno. I to otvara mnoga pitanja. Prvo i pre svega, da li je prethodnih deceniju i po tranzicije na Balkanu postalo potpuno besmisleno? Da li se mi krećemo i menjamo (bez obzira koliko to bilo kilavo i sporo) da bi se priključili svetu koji više ne postoji? Da li smo svesni toga uopšte? Da li je ova pretpostavka netačna i sve u 2016. je bilo samo mnogo buke ni oko čega? Bez obzira, vreme je da se svedu neki računi. Balkanska društva su i dalje u tranziciji. I dalje nisu napustila svet rata, zločina i zla odakle su krenuli, i dalje nisu stigli u slobodni zapadni svet, a možda kada stignemo tamo, nećemo naći ništa osim leša jedna velike i prethodnih 60 godina jako uspešne ideje. Obični, svakodnevni ljudi su učestvovali u svemu, i u ratu, i u tranziciji. Bili su žrtve, zločinci, svedoci, tajkuni, radnici, unutrašnji emigranti, potencijalni emigranti, direktori, silovatelji, nezaposleni. Bili smo i jesmo apsolutno sve. I sve vreme smo uglavnom pričali kako ništa ne zavisi od nas. Iako to nikada nije bilo, niti će ikada biti tačno. Živeli smo, živimo i živećemo i dalje zajedno, i radićemo i dalje jedni drugima stvari koje smo radili i do sad. Ovaj komad i ova predstava su o svim tim stvarima. O nama, o svetu, o izborima u Americi, o izborima u Srbiji, o izbegličkoj krizi i njenim posledicama. O ratovima koji su se desili ovde i o kojima niko ne priča ali koji vrište iz podteksta, o onima koji su otišli i onima koji će tek da odu. O nama koji nameravamo da ostanemo iako ne znamo tačno zašto. O haosu koji je svuda oko nas. O Novom dobu.

Vuk Bošković